broj 20, godina IX,
rujan 2002.
 
 
       
 

OSOBNI POGLED

Poznavanje prirode i društva

Ekologija, to je teško pitanje, zar ne? Ma, kak' za koga. Osobno se sjećam (a nisam po dobi "arheološka iskopina"), pa iz toga izvodim i svoj "osobni pogled", vremena u kojem ekologija ljudima nije bila ništa strano, živjeli su u potpunom skladu sa svojim okruženjem, samo što nisu znali da žive, kako mi to moderno kažemo, ekološki. Moj djed, a i većina svih naših djedova i baka na tradicijom obilježenom međimurskom selu (i svim selima naše domovine od slane vode Jadrana pa do slatkih voda panonskih naših rijeka) sa strahopoštovanjem su primali sve što im je priroda (o tome je riječ, zar ne?) davala. Bio to kakav samonikli šumski plod ili njihovom rukom uzgojen plod njive ili voćnjaka, vinograda, njihovom brigom uzgojeno blago na kopitima, rogato, pernato... S jednakim su strahopoštovanjem prirodi - na svojim njivama, livadama u šumi - vraćali što prirodi pripada, iz prirode nikad nisu uzimali više nego što im je bilo potrebno.
I zato sam uvjeren da sve naše današnje rasprave o ekologiji, o "suživotu" s prirodom (što je bedast pojam, osim ako se mi, ljudi, ne smatramo dijelom prirode) nemaju tako dugo smisla dok se ne okrenemo unatrag i pogledamo kada smo, zapravo, i zbog čega ogrezli u mnogo vrsti grijeha prema prirodi. A da bi to mogli učiniti, potrebno nam je "poznavanje prirode i društva". Ali ne samo kao predmet negdašnje osnovne škole.
 
  VAGONI, VAGONI

Da ne bi bilo zabune: vagon kao mjera računa se - deset tona. Između dva svjetska rata iz Međimurja se prosječno godišnje "izvozilo" 10 vagona žive peradi, te 100 vagona mesa peradi. Mesa svinja i teladi prosječno je bilo 300 vagona, a u "izvoz" išlo je i 50-tak vagona sirovih koža. Žive stoke (papkara) izvozilo se oko 1.500 komada, a samo konja bilo je godišnje na prodaju za 120 vagona, odnosno oko 3.000 komada (vjerojatno ždrebad prosječne težine 400 kg). Izvozilo se i ratarske kulture: kukuruza 550 vagona, raži i zobi 50 vagona, graha 200 vagona(!), sijena i slame 130 vagona, drva 180 vagona, jabuka 120 vagona, pšenice 1.400 vagona... Pridodajte tim brojkama današnje cijene, ali iz kategorije "eko-proizvodnje". Pa se poklonite uspomeni na djeda i baku i ispričajte u mislima budućim unucima za sve što im s njihovim okolišem radimo danas!!!

  
 

DANAS ŽELIMO JESTI...

... "zdravu hranu", strašno je "in" kupovati proizvode iz tzv. "eko-poljoprivrede", postali smo tobože, svjesni koliko se trujemo herbicidima i pesticidima, nitratima i drugim čudesima kemije koje bacamo na njive, znamo da su štetni medikamenti kojima se održava zdravlje peradi i stoke u industrijski organiziranom tovu, a svejedno nismo spremni (makar je to više stvar mogućnosti, a ne "spremnosti") platiti trud onih koji bi nam takvu hranu ponudili.

Onima koji kažu da bez spomenutih kemijskih dopinga na njivama nema "profitabilnosti", "ne isplati se" raditi, "nema perspektive" iz rukava sam uvijek spreman izvaditi jedno pitanje i jedno "predskazanje".

Pitanje glasi, a za Međimurje je smislenost istog moguće potkrijepiti podacima, pa po čemu smo mi to "profitabilniji" i uspješniji od naših predaka koji su u Međimurju proizvodili više hrane nego je proizvodimo mi danas, a nisu znali (pred skoro 150 godina) ni za kakav stroj, ni za kakav kemijski preparat, ni za kakvu vrstu "dopinga" poljoprivrednoj proizvodnji, a za njima u polju, ali ni u selu, nije ostajalo nikakvo, baš nikakvo smeće, posebno ne plastična, limena ili staklena ambalaža svih mogućih otrova, vreće od gnojiva, trošena strojna ulja...?
Zato i "predskazanje" glasi: nije točno da - nastavimo li najpotrebniju gospodarsku djelatnost, proizvodnju hrane, promatrati samo kroz "profitabilnost" - "perspektive nema". Ima "perspektive" i vidljiva je golim okom. Primjerice, na američkom Srednjem zapadu gdje se sumanutim agrotehniciranjem tisuće oranica pretvorilo u kemijsku pustinju. Je li to "perspektiva" u koju smo zagledani?
 
 

A SUTRA?

Što ćemo sutra jesti? Zdravu hranu, čija proizvodnja ne truje prirodu koja nas i predugo i preblagonaklono bez pretjerane kazne trpi, ili kemiju protiv koje se pokušavamo "smisleno i racionalno boriti" organizirani u različite eko-udruge i pokrete?
Nemam odgovor na to pitanje, ali mogu ponuditi usporedbu (i dokaz) koliko su uspješniji bili naši preci u proizvodnji hrane od nas, a nisu svoje njihe trovali kemijom, maltretirali okoliš strojevima, niti blago "pikali" s antibioticima, anabolicima ili (vjerovali ili ne) steroidima.
I mislim da je to važnije pitanje od povika na tehnička i industrijska zagađenja koja je moguće - jednako tako tehnički - uz odgovarajuću regulativu i ukloniti i prevenirati. Bojim se da ne dođemo u situaciju da zagledani u kakav tvornički dimnjak zaboravimo pogledati u polja, u ratarenje i stočarenje koje je danas najugroženije (a time i svi mi) svom silom nerazgradivih i opasnih otpada. Konkretno, "međimursko danas" dobar je primjer kako nam je, a zatim nešto i o tome kako nam je bilo (i kako bi nam moglo i danas biti). Evo podataka...


IMAMO DOSTA HEKTARA...

Od ukupno 72.956 hektara zemljišta Međimurja malog, 53.604. hektara su površine pogodne za neki od oblika poljoprivredne proizvodnje (stara mjera, u starim mekotama ili ralima - 93.150 rali). Od te površine statistika bilježi 36.498 hektara oranica i vrtova, dakle površina "pod plugom", a tu je još i 2.760 ha voćnjaka, 1.108 ha vinograda, čak 11.259 ha livada (koliko je tu "bivših" njiva?), te 1.979 ha pašnjaka. Statističari su zabilježili da ima i 737 ha neobrađenih oranica i vrtova, a čim je toliko neobrađeno, a to zasigurno nije sve, jer nije poznato čemu služi 11.000 ha livada, hektara nam u Međimurju ipak ne fali. Međimurski seljaci drže u uzgoju (mljekarvo i tov) 9.236 komada goveda. Usput: lani je namuzeno u Međimurju 16.033.745 litara mlijeka. Svinja je u Međimurju 44.202 komada (oko 6.500 rasplodnih), ima nešto i koza - ukupno oko 2.500, a u seljačkim je dvorištima oko 340.000 komada peradi (nesilice od toga u farmskom držanju su oko 220.000 komada, snijele su u godinu dana 14.800.000 jaja). U Međimurju ima 1.772 košnice iz kojih je prikupljeno blizu 30 tona meda. Sve ove brojke odnose se samo na "individualna seljačka gazdinstva", slika je nešto drugačija kada se statistikom obuhvate i poduzeća, ali ne bitno. Pitate li se što je s konjima, odgovor je jednostavan: njih u statistikama o stočarstvu više nema. Jer, tih par desetaka međimurskog hladnokrvnjaka što je još ostalo, te nešto više polukrvnih i punokrvnih konja za jahanje se više i ne broji u stoku. Konji su (brojčano, prvenstveno) preselili u kategoriju "kućnih ljubimaca".
Navedene brojke same za sebe vjerojatno ne govore mnogo, ali treba ih usporediti sa statističkim veličinama zabilježenim davno, davno, jer...


PRECI SU BILI BOLJI!

Opći popis proveden 1857. godine bilježi tako da u Međimurju živi 58.721 stanovnik, a na gospodarstvima je u uzgoju 31.497 goveda, 8.131 konj, 29.688. svinja i čak 7.351 ovca! No zabilježeno je da spomenuto stanovništvo raspolaže samo sa 51.000 rali oranica (29.348 ha), 25.000 rali livada (14.386 ha), 22.000 rali pašnjaka (12.660 ha), 23.000 rali šuma (13.235 ha)... Očigledno je iz tih podataka da su Međimurci bili dobri stočari.
Ove podatke možemo danas čitati, kada se razgovara o ekološki prihvatljivoj poljoprivredi, o potrebi da se vratimo što prirodnijem uzgoju svega što nam je za život potrebno, kao dokaz da je i "bio-poljoprivreda" ili "eko-poljoprivreda" doista i moguća. Jer, polovicom devetnaestog stoljeća naši pradjedovi nisu znali ni što je plavi dizel, ni što je mineralno gnojivo, imenice "traktor" nije bilo u korpusu našeg jezika, a vidite što su na svojim siromašnim, "primitivnim" posjedima imali, a raspolagali su s manje obradivog ili "kulturi privedenog tla" nego mi danas.


POUČAK?

Ne znam treba li nam poseban "poučak" iz ove usporedbe, ali imam pitanje: mogu li nam današnji stručnjaci reći kako su to uspijevali u - izvan je svake sumnje - "prirodi bliskoj", "ekološki prihvatljivoj" proizvodnji "zdrave hrane" naši preci postići bolje i više od nas, kojima na raspolaganju stoji sva sila "suvremenih tehnologija"? I zar pogled unatrag doista ne bi mogao biti koristan u domišljavanju kako proizvoditi, u agraru makar, sve što nam treba, a da pri tome ne nanosimo rane prirodi i ne trošimo u nepovrat ono što smo posudili od svojih potomaka?

Marijan Belčić, novinar-urednik u Listu "Međimurje" Čakovec
 
  homepage | pretplata | arhiva | e-mailovi | nakladnik | linkovi