Naomi Klein je za No Logo dobila brojne dobronamjerne kritike, ali je za mnoge i sama postala simbolom (postala je logo, rekli bi zlobnici) preko kojeg su prošla brojna teoretska iživljavanja i prenemaganja. Walden Bello, jedan od iskusnijih aktivista, prigovorio je na nedovoljnu širinu knjige, ističući kako korporacije poput Nikea, McDonald'sa, Bennetona, Shella i ostalih kojima se bavi No Logo, predstavljaju tek, ajmo tako reći, drugi ešalon globalno moćnih korporacija. Korporacije biotehnološkog sektora, financija, informatike i komunikacija predstavljaju sam vrh piramide moći po Bellou, koristeći znanjem intenzivnu proizvodnju u manufakturama (unatoč tvrdnjama u No Logou kako je manufaktura mrtva, jer su preostali samo simboli). Također je zanemarena uloga patenata unutar WTO-a kao sredstva kojim se ostvaruje moć i monopol od strane korporacija te uloga špekulativnog kapitala na burzama koji je u stanju puno više poharati pojedine zemlje pa i cijele regije, nego li je jedan McDonald's. Gotovo sve kritike ovog tipa Naomi je u današnjim svojim analizama i radovima usvojila i proširila opseg vlastite kritike korporativnog mentaliteta koji vlada svijetom. Vjerojatno su je najviše zaboljele kritike kako je sramotno knjigu koja se zove No Logo zaštiti copyrightom, kako je knjiga preskupa te da prosječnom radniku u Meksiku treba 15 dana rada ukoliko želi imati dovoljno novaca za kupnju knjige, a posebno joj je turan pod nos izdavač knjige koji se nalazi u vlasništvu medijskog mogula Roberta Murdocha. Često su te kritike bile manje usmjerene na samu temu njene knjige, a više na nju kao osobu, te je često viđano pravo cijeđenje pitanjima čiji je vrhunski domet bio zanimanje za mjesta Naomičinog shoppinga te pitanja da li ona sama pije Starbucksovu kavu.

Knjiga je zaista pisana svakome razumljivim jezikom i pitkim stilom pa je svatko dobronamjeran mogao zaključiti kako se u knjizi ne problematizira tema moći i djelovanja globalnih korporacija toliko kao konzumersko pitanje, već političko. Naravno niti nju nije zaobišla bedasta i besmislena kritika kako svojim pisanjem zapravo inspirira sulude osvetnike koji su jurišali na simbole korporativne Amerike 11. rujna. Najsmješniji u svojim pokušajima istaknuo se britanski časopis The Economist koji je osvanuo 08. rujna prošle godine s naslovnicom identičnoj knjizi Naomi Klein, ali s naslovom Pro Logo. U tom nemuštom i prozirnom pokušaju (pošto se zapravo uopće nisu bavili knjigom No Logo, već općim temama) navodile su se prednosti za javnost, to jest potrošače od pretjeranog reklamiranja korporacija pošto time dobivaju sigurnost u kvalitetu proizvoda (…hahahaha…). Ova tragikomedija začinjena je kasnije kada je duhanska korporacija British American Tobacco dodijelila nagradu autorici teksta Pro Logo Sameeni Ahmad za, čujte sad ovo, Najbržu reakciju u korist služenja potrošačima.

Knjiga No Logo je visoko predan istraživački novinarski rad i odlično informativna knjiga o načinu djelovanja pojedinih korporacija i kao takvu ju treba cijeniti, premda stoje prigovori o nedovoljnom opsegu kritike kapitalizma i pretjeranoj fasciniranosti svijetom simbola, tako tipičnim za bogati Zapad. Naomi je stav iz No Logoa nadopunila u jednom od kasnijih intervjua: "Simboli su uvijek bili samo vrata. Vrijeme je da zakoračimo kroz njih". Jedan od kritičara je ustvrdio kako je No Logo štivo koje izgleda kao da ga je pisao Chomsky bez paranoje. Opet, to ne bi trebalo shvatiti kao da je No Logo lako probavljivo štivo za vruće i spore ljetne dane. No Logo je odlična knjiga za ljeto iz razloga što će vas inspirirati za jesenski aktivizam. Ili ćete jednostavno otići u McDonald's i uživati u mrvljenju po novom broju The Economista. No, tada knjigu barem posudite nekom drugom.

Dražen Šimleša